Zašto sam odlučila snimiti reportažu o 10. ZagrebDox-u?

array(2) { [0]=> int(62) [1]=> int(1) }

Jubilarno, 10. izdanje međunarodnog festivala dokumentarnog filma “ZagrebDox” koji se već tradicionalno održao u zagrebačkom Cineplexxu, odlučila sam posjetiti i ove godine, no za razliku od prijašnjih godina, ovaj put sam se odlučila na sasvim drugačiji angažman.

ZGDOX_vizual

Foto: zagrebdox.net

Nekako sam oduvijek bila posebno vezana uz ovaj festival, a sve je započelo još 2009. godine kada sam se po prvi put prijavila za volontiranje na ZagrebDoxu. Nakon te godine, uslijedilo je volontiranje narednih 5 godina i uvijek ću ga pamtiti kao prvi filmski festival na kojemu sam participirala iz čiste ljubavi prema 7. umjetnosti. Oduvijek sam taj festival doživljavala vrlo profesionalnim i ozbiljnim, jer, ipak se tu radi o dokumentanim filmovima iz međunarodne, ali i regionalne konkurencije.

Tako sam odlučila zajedno sa svojim snimateljem, Tiborom Marochinijem, krenuti u snimanje reportaže koja bi zagrebala malo ispod te površine klasičnih reportaža koje se bave uglavnom intervjuom s glavnim i odgovornim direktorom festivala, te nabrajanjem filmova za koje većina naše publike nije čula i za čije naslove zaborave već pri početku moje sljedeće rečenice. Mislim da to svakako nije poanta ovakvih festivala, već pobuditi svijest u ljudima da pogledaju filmove koji nisu komercijalni, te da požele sami stvoriti nešto. A samim time što će netko uopće pomisliti o temi filma, smatram da je film već tada postigao golem uspjeh.

Sve ovo pišem ne zato kako bih nahvalila ovaj festival, jer njima zasigurno nije potrebno dodatno hvaljenje, obzirom da svake godine obaraju rekorde posjećenosti i da je njihova kvaliteta prepoznata i izvan granica Lijepe Naše, već bih voljela s  vama podijeliti nekoliko filmova koje sam pogledala te za koje svakako smatram da biste ih trebali pogledati jer su utjecali na to da i sama malo preispitam vlastite stavove.

Sada, tjedan dana nakon posljednje pogledane projekcije na festivalu, mogu sa sigurnošću reći da su mi se razbistrile misli i da mogu iz vlastite perspektive ocijeniti, po meni, jedne od kvalitetnijih filmova koje sam imala prilike pogledati. Nagrađene filmove možete pogledati ovdje.

Pokušala sam u nastavku sažeti dojmove o najzanimljivijih 5 filmova koje sam uspjela pogledati tijekom festivala, pa se nadam da će vas barem jedan zainteresirati i da ćete ga pogledati! 🙂

LJUBAVNA ODISEJA (2013; Tatjana Božić)

Redateljica Tatjana Božić podijelila je s publikom na samome otvaranju festivala svoj ljubavni labirint na putu ka pravoj, nukleranoj ljubavi za koju niti sama dan-danas nije sigurna kakva bi ona točno trebala biti. No, film nije tek jedan od onih drama, već redateljica s ugodnom dozom sarkazma sagledava svoj život i svoje bivše veze koje su na nju utjecale kako bi postala osoba kakvom jest danas. Ono što je nju prvenstveno zanimalo jest zašto svaka njezina veza propadne? U traženju odgovora na to pitanje, ona se okreće nazivanju bivših ljubavi i nalaženju s njima kako bi joj pomogli u rješavanju ovog “problema”. Ono što je redateljica naglasila jest da u filmu, dakako, nisu prikazane sve njezine prošle veze, niti joj je bila namjera da okalja svoje bivše dečke s kojima je prekidala iz raznoraznih razloga, već čisto da ispriča svoju priču i preispita uopće našu svijest o tome što je i kakva bi trebala biti prava ljubav. Film je zaista na momente zabavan, na momente tužan, a na momente čak i užasavajuć. Ipak, u globalu se radi o vrlo simpatičanom odrazu suvremenog čovjeka, suočavanju s, prvenstveno, vlastitim spoznajama i dilemama.

POGREBNIK (2013; Dragan Nikolić)

Nakon što je osvojio 2009. godine Veliki pečat u regionalnoj konkurenciji na ZagrebDoxu za svoj film “Kavijar Konekšn”, Dragan Nikolić vratio se ove godine s novim filmom – ovoga puta o Srbinu Bati koji radi u pogrebnom poduzeću “Drnda Internacional”. Kamera prati Batu koji putuje Europom i prevozi mrtvace, ali se, dakako suočava i s tužnim obiteljima koje se suočavaju sa smrću svojih najmilijih. Film je zagrebao ispod te površine i prikazuje emocionalno stanje Bate, njegovo nezadovoljstvo svojim poslom, količinom tuge koja mu je svakodnevno dio posla te kako se njegov posao odrazio na njegov privatni život – njega i njegove žene koji pokušavaju dobiti prinovu u svojoj obitelji. Film je zaista smiješan na momente (primjer je gospođa koja se krivo izrazila da nije voljela svog pokojnog muža, gdje se čak i njezina uplakana kćer morala nasmijati), no iznad svega tužna i realna priča jednog nadasve psihički zahtjevnog posla. Ono što me osobno zaprepastilo jest smijeh koji se orao dvoranom prilikom pojedinih scena koje su očigledno prikazivale šok ljudi dok su odlazili po posljednji put vidjeti mrtvog člana obitelji. Nisam sigurna da li je moje čuđenje odraz toga što jako ozbiljno pristupam takvim situacijama, ali jednostavno smatram da stvari koje ljudi izgovaraju u stanju takvog šoka su sve, samo ne duhovite.

ABECEDA (2013; Erwin Wagenhofer)  

Ovo je vjerojatno jedan od onih filmova koji su ostavili dubok trag na mene jer je tematika vrlo aktualna i nešto s čime se suočavam(o) svakoga dana, bez obzira na to u kojem kutku svijeta živjeli. Tek jedno od pitanja na koje film pokušava odgovoriti jest da li je najveći problem modernog društva struktura našeg mozga ili je naš obrazovni sustav iskorijenio najveće prilike i talente gurajući sve ljude u standardizirane kalupe? Dakako, ovakve filmove treba uzeti s velikom dozom rezerviranosti i imati na umu da je film generalno, a posebice dokumentarni, rađen s nekakvom početnom premisom. Ipak, gledajući u polumraku ljude oko sebe i činjenica da nitko nije napustio dvoranu za vrijeme trajanja filma (107 min.) mislim da to govori da nije riječ o jednom filmu koji prikazuje lažno stajalište spram obrazovnog sustava. Dapače, film govori o obrazovnom sustavu (osvrćući se prvenstveno na kineski i njemački obrazovni sustav) koji nas uči da svakim danom budemo brži, bolji i jači – samim time stvara se veliki pritisak na učenike već od ranog stadija života i uči ih se kako da postanu još jedan kotačić u stroju. Samim time, učeći djecu ogromnu količinu gradiva, smatra se kako ih se zapravo zaglupljuje i ne potiče na kreativnost, već isključivo na izvrsnost u svim poljima, pri čemu se mnogi odlučuju na najgore ukoliko ne mogu postići zadane standarde i upisati se na prestižne fakultete. Odlična je crta podvučena iz pedagoške perspektive naglašavajući kako bi cilj modernog društva trebalo biti postizanje manje kompetitivnog društva usmjerenog na talentiranost ljudi koju svatko od nas ima svojim rođenjem: “Svako dijete je nadareno. I zato bi se u školu trebali vratiti oni koji ih u tome sprječavaju.” 

OKUPACIJA, 27. SLIKA (2013; Pavo Marinković) 

Ukoliko niste pogledali kontroverzni film jednog od, prema mnogima, najboljih hrvatskih redatelja uopće “Okupacija u 26 slika”, onda će vas ovaj film o Lordanu Zafranoviću sigurno zainteresirati da ga pogledate. Kroz intervju s osobama koje su bile bliske ili koje su kritizirale Zafranovićev filmski opus, Marinković se trudi podsjetiti gledatelje na važnost ovog filmskog redatelja za hrvatsku kinematografiju, ispitujući njegov problem koji ga je nagnao da napusti Hrvatsku u kojoj se Zafranović osjećao “etiketirano poput izdajice” i ne naročito dobrodošao nakon brojnih skandala koje je njegov film “Okupacija u 26. slika”, prikazujući  zločine ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu, izazvao među publikom i filmskim kritičarima, pa čak i među političarima. Vrlo zanimljiva retrospektiva o samome autoru i jedna ugodna šetnja s ovim zanimljivim redateljem, posebice za sve one koji nisu naročito upoznati s hrvatskim filmom i kinematografijom.

OTAC I SIN NA PUTU (2013; Marcel Lozinski)

Otac i sin na putu_Father and Son on a Journey (1)

Odlična ideja za filmski eksperiment! Dvojica redatelja – otac i sin odlučili su iz jednog, zajendičkog snimljenog materijala montirati zasebno vlastite filmove, odnosno ispričati priču koju su snimali na svom zajedničkom putovanju – odvojeno, svaki na svoj način. Ovo je film iz očeve perspektive njihovog putovanja, te prikazuje očev razgovor sa sinom Pawelom tijekom vožnje do Francuske. Prilikom njihovog razgovora Marcel se prisjeća svog propalog braka s Pawelovom majkom, svojim karakterom koji izluđuje njegovog sina, majčine smrti, te nekih odluka koje je donio, a da su utjecale na njegov, ali i život njegovog sina. Cilj čitavog putovanja je bio zbližavanje oca i sina, te njihovo prisjećanje na zajedničke trenutke, no čitav projekt krenuo je nizbrdo, i to toliko da su se odnosi između njih dvoje potpuno zaoštrili te navodno trenutno ne razgovaraju, a kamoli da se pojavljuju na istim mjestima zajedno. Film je osvojio ove godine nagradu “Mojoj generaciji” na ZagrebDoxu.

Komentari

komentara



Više o