O istinama i lažima u eteru raspravljalo 50 novinara

“U hrvatskom društvu retorika umire. Našu javnu komunikaciju obilježava sve veća manipulacija i sve slabija argumentacija, a bez retorike nema demokracije. Ono što zabrinjava jest izostanak polemičnosti, monološka retorika i izostanak sučeljavanja”, rekao je komunikolog Branimir Stanić 19. studenoga u Matici hrvatskoj na trećim Medijskim susretima te dodao da deficit demokratičnosti dolazi sa smrću retorike, što se najbolje vidi kroz zadnje parlamentarne izbore.

 

Tema Matičine medijske tribine ovoga je puta bila Istine i laži u eteru – o argumentaciji i manipulaciji u javnom komuniciranju, a u brojnoj publici mogla su se vidjeti mnoga lica iz medija, poput predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Saše Lekovića, komunikologā Jelene Jurišić, Viktorije Car i Zdeslava Milasa.

Voditelj Medijskih susreta Goran Galić rekao je da se ovako postavljena tema može problematizirati vrlo široko. “O istinitosti i obmanjivanju u medijima može se govoriti iz perspektive teorija manipulacije i propagande, iz motrišta novinarske etike i deontologije, teorije relativizma, ali i iz vizura niza drugih medijskih, socioloških, filozofskih i političkih teorija. O svemu tome možemo razgovarati, međutim naš je primarni cilj temi pristupiti s aspekta retorike i logike, s posebnim naglaskom na teoriji argumentacije. U tom kontekstu razmišljat ćemo o pitanjima poput: Koje su, s retoričkoga stajališta, karakteristike političkoga govora u Hrvatskoj i u svijetu?; Kako argumentiraju hrvatski novinari?; Temelji li se javna komunikacija u našem medijskom prostoru češće na argumentima ili na retoričkim trikovima?; Koja je u svemu tome uloga javnosti?”

Uvodno predavanje održao je gost večeri Branimir Stanić, komunikolog, retoričar i urednik u Glasu Koncila, koji je napomenuo kako su se organizatori namjerno odlučili za primamljiv naslov tribine, posluživši se prokušanim medijskim trikom. “Stavlja li takva praksa medijske profesionalce u ulogu srednjovjekovnih seoskih prodavača eliksira – koji svojim medijskim produktima prodaju maglu”, zapitao se na početku i potaknuo na razmišljanje. Govoreći o značenju retorike za medijsku raspravu o istini i laži, Stanić je kazao: “Retorika je umijeće dolaženja do onoga najvjerojatnijeg, retorika je traganje za najvjerojatnijom istinom i najvjerojatnijom laži, u retorici nema apsolutnoga, jer kad bi retorika bila apsolutna, tada bi ona bila najveći totalitarizam u medijskom prostoru, iz čistog razloga da se uvijek na neku retoričku bravuru može izvesti još veća retorička bravura. Onda bismo ovisili o govornicima koji su u tom umijeću umješniji. Zato ona ne može nositi svu istinu, ona je sredstvo, prije svega za dolazak do istine ili laži.”

Stanić je oprimjerio mogućnost korištenja retorike na slučaju propusta u fotografiranju susreta novoizabranog saborskog zastupnika Drage Prgometa i premijera Vlade Zorana Milanovića. “Ako nam se u klasičnoj retorici kao prvo pitanje postavlja tko je govornik koji nešto govori, u smislu vizualne retorike kojom možemo analizirati ovaj slučaj, dovedeni smo pred pitanje: Tko je tu fotografiju snimio? i koliko je ona vjerodostojna bez autorstva”. Naime fotografija koju su prenijeli svi mediji nije bila potpisana, rekao je.

Stanić se kroz retoričke naočale osvrnuo i na posljednju predizbornu kampanju: “U kampanji su se na ulicama sučeljavali plakati, a umjesto političara to su radili unajmljeni stručnjaci za političku komunikaciju. Nije bilo sučeljavanja i polemike, imali smo samo poprilično puno huškanja jednih na druge”. Stanić je kazao da mu se čini da se javni govor u nas događa u nekim laboratorijskim uvjetima, da je sve sterilno, da nedostaje izvorne komunikacije. “U takvim okolnostima dolazi do sve veće manipulacije i teško je otkriti što je istina.” Nadodao je da se takve manipulacije događaju u medijima korištenjem različitih retoričkih trikova i lažnih argumenta, poput podilaženja publici, zastrašivanja ili napada na čovjekovu osobnost. Kao primjer naveo je svoju retoričku analizu gostovanja visokih političkih dužnosnika u emisiji Nedjeljom u dva, gdje je utvrdio da su gosti koristili i do 2 trika po minuti govora.

Jedan od načina zaživljavanja retorike, prema Staniću, vizija je moćnog medija o kojoj govori francuski mislilac Pierre Bourdieu. Takav medij imao bi u sebi i kulturni, odnosno kvalitativni, i ekonomski kapital. Stanić je kazao je da u Hrvatskoj postoje mediji koji imaju ekonomski kapital, primjerice 24 sata, ili kulturni kapital kao što je Matičin Vijenac, ali nemamo Bourdieuova moćnog medija koji ujedinjuje obje sastavnice. Dodao je da u smislu struke treba raditi na poboljšanju transparentnosti i profesionalnosti, a kao velik rizik naglasio je socijalnu nesigurnost novinarske struke.

U raspravi novinar Branko Kosec upozorio je na neetička ponašanja i izostanak odgovora na iznesene optužbe u medijima, dok je Matina Tenžera, iz novina studenata Fakulteta političkih znanosti Global, neprofitne medije navela kao moguće rješenje za kvalitetno novinarstvo. Jelena Jurišić s Hrvatskih studija upozorila je na to da su emocije postale glavni alat novinarstva kojim se kreira medijski spektakl. Takav govor, nadovezao se Stanić, prati velika slikovitost jezičnih izraza, ali uz nedostatak logičnog slijeda. Zanimljiv trenutak rasprave, s čime je tribina i završila, bilo je epistemološko pitanje mogućnosti utvrđivanja retoričke istine. “Iako je naša spoznaja subjektivna, ipak postoji mogućnost zahvaćanja stvarnosti, pa i medijske stvarnosti”,  iz Matice je poručio Branimir Stanić.

 

1

3

7

9

 

Tekst: Petar Vukelić/Fotografije: Mirko Cvjetko

 

Komentari

komentara


Više o