Multiplatform storytelling workshop – što smo naučili

array(2) { [0]=> int(2295) [1]=> int(2256) }

Tijekom završnog prezentiranja radova studenata novinarstva koji su sudjelovali u radionici Multiplatform storytelling workshop na Fakultetu političkih znanosti, jedan od polaznika sumirao je cijelo iskustvo u jednu rečenicu. Ono što smo prošli, naučili i napravili u 2 tjedna radionice, vrijedi koliko i godina dana rada na fakultetu. Ta izjava, koliko god ističe potrebu fakulteta za drukčijim programom, najviše pokazuje koliko radionice tog tipa mogu pružiti studentima.

Gostovanje Charlieja Geeja, profesora novinarstva na Duquesne University, je od samog početka polaznike radionice izbacilo iz njihove sigurne zone. Osim jezične barijere, drukčije opreme, manjka vremena i izvršavanja više zadataka odjednom, isticala se i drukčija radna etika. Studenti su imali puno više odgovornosti, ali i više kreativne slobode. Profesor Gee se trudio pomoći da se ostvare ideje studenta, umjesto da predlaže svoja rješenja.

Uz certifikat američke ambasade, studenti su zadnjeg dana radionice sa sobom ponijeli mnoga nova znanja koja će moći koristiti i tijekom studiranja i na potencijalnom radnom mjestu. Za početak, svaki polaznik imao je priliku koristiti raznu opremu kojoj inače nema pristupa. Neki od uređaja bili su Iphone 5 set za snimanje (koji uključuje pripadajući objektiv i stativ) te DSLR. Polaznici su primijetili da se snimanje s kamerom i Iphoneom znatno razlikuje. Dok je Iphone dobar za detalje, isticanje boja i rad nasamo, kamera je bolja za rad u timovima na ozbiljnijim prilozima. Također tu su bili i tzv. monopod, selfie stick i drugi. Izazov je bio koristiti više komada opreme odjednom. U svakom timu netko je rukovao kamerom, dok je netko drugi Iphoneom bilježio progres ostatka tima, a treći brinuo da zvuk bude dobar. A onda bi svi zamijenili uloge. Ista atmosfera je vladala i u montažnoj sobi. Jedan dio tima je slagao vizualni dio priloga, netko bi pisao tekst priloga, a jedna osoba bi bila zadužena za pisanje bloga o učinjenom toga dana.

Još jedan novitet koji je profesor Gee pokušao uvesti jest nov način razmišljanja o prilogu. Kako je on to zvao, razmišljanje u sekvencama. Poticao je polaznike da unaprijed zamisle kako žele vizualno prikazati priču, a zatim da odrede sekvence koje će voditi priču. Umjesto jump cutova na koje smo inače navikli, isticao je, prirodnije je imati logičan slijed kadrova. Također, naglašavao je važnost tight shots ili detalja. Htio je da se studenti što bliže priđu objektu ili osobi, naruše standardni osobni prostor, prelaze granice. Studenti su pristupili tom načinu snimanja s rezervom, ali se ispostavilo da publika dobro reagira na takve kadrove.

Osim samog snimanja i kreiranja priloga, puno se toga naučilo i van tog okvira. Profesor se potrudio dati polaznicima što bolji uvid u način rada studenata u Americi. Vidjeli su da se njihove greške previše ne razlikuju od njihovih, što pomalo ulijeva samopouzdanje. Počeli su više nego prije razmatrati etički aspekt snimanja priloga i pitati se rade li to kako treba. Naučili su raditi s različitim ljudima, različitih godišta i interesa.

Jedno od najboljih predavanja koje je profesor održao bilo je ono o stvaranju digitalnog portfolia, svojevrsne web stranice pomoću koje se može predstaviti osoba i njen radni opus potencijalnom poslodavcu. Zasad nepoznat mehanizam na hrvatskom tržištu rada, studente koji ga kane napraviti može učiniti konkurentnijima u potrazi za poslom. Takav uvid u međunarodne profesionalne prakse i prikaz kako se njima služi, najveća je usluga koju je profesor Gee mogao napraviti studentima koji su pohađali radionicu.

Autor: Daniela Tupanjac

Komentari

komentara